“Tijekom nekoliko sati odmora, majke mogu obaviti ono što inače ne stignu – otići liječniku, platiti račune, pospremiti kuću, otići kod liječnika. Rijetko će koja mama otići na nokte ili frizuru, posvetiti se sebi. Kažu radije: ‘Samo da ovo obavim u miru’ – objašnjava I. Troha, koja kaže kako ju je ovaj projekt i posao promijenio i obogatio, usmjerio da i u budućnosti ostane na području pomaganja drugima”
Podrška, riječ, razgovor, briga, suradnja, prijateljstvo, povjerenje. Sve to i puno više donosi inovativna socijalna usluga u okviru pilot-projekta „Odmor od skrbi“, koji Gradsko društvo Crvenog križa Virovitica provodi s partnerom, Centrom za odgoj, obrazovanje i razvojnu podršku dr. Terezija Salaj Rakić.
Projekt je izradila i prijavila virovitička Razvojna agencija VTA. Ukupno je vrijedan 133.634,59 eura. Sufinanciran je iz Europskog socijalnog fonda plus i namijenjen je osobama koje skrbe o članu kućanstva ovisnom o njihovoj pomoći, odnosno, roditeljima koji imaju status njegovatelja i koji su uz svoju djecu 24 sata dnevno.
Njegovom 18-mjesečnom provedbom omogućuje se razvoj i pružanje prijeko potrebne podrške u zajednici, s ciljem sprječavanja institucionalizacije i jačanja uključenosti osoba s invaliditetom. U okviru projekta zaposlene su četiri osobe, koje brinu o 25 korisnika s područja Virovitice i okolnih općina s područja djelovanja GDCK-a Virovitica.
PREPOZNATE POTREBE ZAJEDNICE
Tomislav Hudek ističe kako je sretan što je ovaj pilot-projekt pokrenut kao inicijativa koja pruža podršku roditeljima njegovateljima.
-Oni su osobe koje svakodnevno, s mnogo truda i ljubavi, brinu o djeci s težim zdravstvenim teškoćama. Kroz projekt im se omogućuje nekoliko sati predaha tjedno. To je vrijeme koje mogu iskoristiti za odmor, obavljanje obaveza ili jednostavno za sebe, dok su njihova djeca za to vrijeme u sigurnim rukama.
Cilj je ublažiti pritisak koji roditelji osjećaju i na taj način doprinijeti njihovoj kvalitetnoj svakodnevnici – ističe Hudek i naglašava kako su reakcije korisnika ohrabrujuće.
– Roditelji često ističu koliko im i samo nekoliko sati odmora znači, vraća im energiju, osjećaj normalnosti i dojam da nisu sami u svemu što prolaze.
Takve povratne informacije najveća su nam potvrda da projekt ima smisla i da zajednica prepoznaje stvarne potrebe svojih članova.
Iako po struci dolazim iz ekonomskog sektora, oduvijek sam tražio način da svoj rad povežem s nečim što donosi društvenu vrijednost. Kroz djelovanje u Crvenom križu shvatio sam koliko su projekti poput ovog važni.
Mogućnost da doprinosim boljem i lakšem svakodnevnom životu roditelja koji nesebično brinu o svojoj djeci za mene ima posebno značenje. To je osjećaj da svojim radom stvarno mijenjamo živote nabolje, ali i dajemo poruku da oni kojima je zaista potrebna podrška i ohrabrenje nisu sami – ističe.
Iskustvo je to koje je istovjetno Ivani Troha iz Čemernice, koja svakodnevno pokazuje toplinu i razumijevanje u poslu koji smatra pozivom. Ona i kolege koje pomažu roditeljima i djeci ističu kako je svaki korisnik, kao i obitelj, drugačiji i kako svakome pristupaju individualno, ovisno o potrebama, starosti djeteta, zdravstvenom stanju i slično. U projekt su uključeni roditelji djece različite dobi; najmlađe ima tri godine, najstarije 20 godina.
Neka djeca su pokretna, samostalna, neka su ovisna o roditeljima i kod osnovnog; hranjenja, presvlačenja, osobne higijene. Neka djeca su neverbalna i u njihov se svijet ulazi polako, s puno razumijevanja i podrške. U nekim slučajevima roditelj je uvijek u blizini i kada je s djetetom pomoćnik iz projekta – za svaki slučaj, dok npr. čisti kat, da uskoči i smiri situaciju ako dijete postane nemirno ili uplašeno.
PODRŠKA KROZ RAZGOVOR I IGRU
– To su obično dva do tri sata odmora za svaku majku ili oca. Na početku, dok su bili ljetni praznici, više smo vremena provodili s djecom, igrali se, čuvali ih i zajedno učili. Kasnije, kad je škola počela, majke su nas često zvale i samo da popričaju, da imaju nekoga kome mogu reći kako se osjećaju – ističe Ivana Troha, naglašavajući da mnoge majke, osobito one koje same brinu o djetetu s teškoćama, često nemaju vremena ni prilike za predah.
-Imamo puno samohranih majki. Život ih je tako posložio; sve moraju nositi same. U takvim okolnostima topla riječ, razgovor i podrška najviše dolaze do izražaja – naglašava Ivana koja dodaje kako se kroz projekt stvara poseban odnos između zaposlenika, roditelja i djeteta.
Prvi susreti znaju biti puni neizvjesnosti, no s vremenom se gradi povjerenje i povezanost. Svakome pristupaju s toplinom, djeci majčinski brižno. Mnoge od tih obitelji nemaju veliki krug ljudi koji ih posjećuje, pa im svaka nova osoba u životu jako puno znači.
-Tijekom nekoliko sati odmora, majke mogu obaviti ono što inače ne stignu – otići liječniku, platiti račune, pospremiti kuću, otići kod liječnika. Rijetko će koja mama otići na nokte ili frizuru, posvetiti se sebi. Kažu radije: ‘Samo da ovo obavim u miru’ – objašnjava I. Troha, koja kaže kako ju je ovaj projekt i posao promijenio i obogatio, usmjerio da i u budućnosti ostane na ovom području, pomaganja drugima.
Njena kolegica Andrea Hudi iz Virovitice također radi s nekoliko obitelji, s djecom različite dobi – od 11 do 20 godina.
INDIVIDUALAN PRISTUP
-Prvi susreti su bili emotivni; trebalo je naučiti kako pristupiti svakom djetetu, jer svatko reagira drugačije. Roditelji su nas, srećom, odmah prihvatili. Djeci je trebalo vremena da nas upoznaju i steknu povjerenje. S mlađima se najviše igramo, dok stariji vole učiti, kartati ili razgovarati. Bile smo i učiteljice i učenice, kako već koji dan – kroz osmijeh priča Andrea.
-Djeca vole kad se netko s njima posveti, kad ih shvati ozbiljno. Roditelji nas vode kroz njihove navike – što vole, što ih smeta, kako im se približiti – i to puno znači.” Kroz projekt se, osim djece, osnažuju i roditelji, koji često otvoreno govore o svojim izazovima.
-Mnogima je bilo teško prihvatiti djetetovu dijagnozu. Neki su prošli duge borbe, od bolnica do papirologije. I sama sam prošla s djetetom razdoblje bolesti i neizvjesnosti, pa razumijem koliko to iscrpljuje. Znam koliko znači kad netko dođe, pita, pomogne, makar na kratko – ističe. Priznaje da teorija i priprema ponekad nisu dovoljne, jer pravo učenje dolazi tek na terenu.
-Sve što vidiš u školi ili na edukacijama jedno je, ali kad uđeš u dom, to je sasvim druga priča. Djeca se kod kuće ponašaju drukčije, i tu treba puno strpljenja, pažnje i razgovora s roditeljima. Svako dijete je svijet za sebe, ali kada jednom uđete u taj svijet, to i vas promijeni – zaključuje Andrea.
Najmlađa zaposlenica, Ana Galović, kad je prvi put zakoračila u svijet roditelja njegovatelja, priznaje da nije znala što očekivati. Sve joj je, kaže, bilo novo i pomalo nepoznato – ali upravo joj je taj izazov promijenio pogled na život.
RODITELJI ZVANI HRABROST
-Iskreno, u početku sam se pitala hoću li uopće to moći. Ali kad sam upoznala djecu i roditelje, shvatila sam da mogu i da to želim raditi – ističe, dodajući kako je iza svake pružene usluge roditelj koji nosi veliki teret i veliku ljubav, spremnu podnijeti i najteže borbe.
Danas, uz druge korisnike, brine i o trogodišnjoj djevojčici, jednoj od rijetkih s dijagnozom koju u Hrvatskoj ima tek nekoliko djece.
-Ona je posebna na svoj način. Trebalo je vremena i povjerenja kako bi me prihvatila. A danas, kad dođem, otvori vrata, nasmije se i potrči mi u zagrljaj. To su trenuci koji sve znače. Roditelji su divni – i mame i tate. Uvijek su otvoreni, suradljivi, zahvalni. Imam i jednu samohranu majku s dvoje djece koja imaju teškoće. Ona se bori svakog dana, i kad to vidiš izbliza, shvatiš koliko su te žene jake. Ponekad ne znaš ni koliko im znači tvoj dolazak, to malo olakšanja koje možemo pružiti – ističe Ana. U svom svakodnevnom radu ova mlada žena najviše se posvećuje igri i druženju s djecom.
-Moji su korisnici uglavnom mali, pa se puno igramo – slagalice, igre za motoriku, crtamo, čitamo… Glavna mi je zadaća da roditelji na kratko mogu predahnuti, a da djeca istovremeno imaju kvalitetno i veselo vrijeme. Svaki odlazak u te obitelji podsjeti me koliko zapravo sitnice znače. Kad vidiš osmijeh djeteta ili majke koja napokon ima pet minuta za sebe, znaš da tvoj posao ima smisla – zaključuje Ana Galović.